Jesen je uljepšala Vrindavan. Voda je bila bistra, povjetarac je donosio miris lotosa, a među drvećem čule su se ptice i pčele. Krišna je ušao u šumu s Balaramom i dječacima pastirima; krave su išle ispred njih. Usred tog živog i mirnog prizora podigao je flautu i počeo svirati.
Gopije su čule zvuk iz sela. Prepoznale su ga i počele razgovarati jedna s drugom o Krišni. Prisjećale su se paunovog pera u Njegovoj kosi, žute odjeće, vijenca i prijatelja koji su hodali uz Njega. Ono što bi nekome drugom izgledalo kao običan dan čuvanja krava, za njih je postalo trenutak koji nisu htjele propustiti.
U pjesmi gopija cijeli Vrindavan odgovara na flautu. Paunovi plešu, jeleni gledaju s nježnošću, krave podižu uši, a ptice se smještaju na grane i slušaju u tišini. Gopije se čak pitaju koliku sreću ima sama flauta što uvijek može biti tako blizu Krišni.
Priča se ne završava nekim velikim događajem. Krišna i dalje vodi krave, a gopije i dalje slušaju i sjećaju se. U njihovim riječima jednostavan zvuk flaute postaje način da se prepozna ljubav kojom Ga Vradža dočekuje.